Ako imate ovakvu lampu i pitate se po kom principu radi, evo šta kažu stručnjaci na netu :)
Juče, u autobusu koji je nekih dvesta na sat jurio autoputem, padoše mi na pamet stihovi:
“…. po meni se nista nece zvati
zablude sam evo prestao da brojim
nemam kome da se vratim kuci
nemam kome
dokle pjevam dotle i postojim
prijatelji bivsi prijatelji buduci
prijatelji bivsi
pamtite me po pjesmama mojim…”
Dobro, možda je išao malo sporije, ali mi je svejedno izgledalo užasno brzo s obzirom da nas je magla gutala nemilosrdno… I razmišljam tako, dok sam se mirila sa sudbinom da je u toj magli kraj svega, po čemu će me pamtiti kad me ne bude.
Poražavajuće je kad shvatiš da ništa ne ostavljaš za sobom sem par fotografija na hard disku koje će neko slučajno da obriše… a one uramljene i po albumima tek neće dočekati da ih prodaju na aukcijama po basnoslovnim cenama… Blede fotografije, blede sećanja, ostaje samo prah i pepeo.
Znam da sve ovo zvuči strašno kada se naglas izgovori, ali to je to, život. Ispunjen ili ne, prolazi.
"Dokumentarac Žerara Kurana “Sinematon” najduži je film na svetu. Taj film traje 150 sati i zapravo nije ni završen, jer je to rediteljev projekat koji je započet još 1978. godine."
Šta biste vi uradili u tih tri minuta, ukoliko bi vam se naravno ukazala prilika da budete deo ovog filma?
Evo razmišljam šta bih ja.. hm... i još uvek razmišljam... očigledno bih bez reči zurila u kameru :)
Za slučaj da se ne vidi video, evo i linka... Zadivljujuće...
http://brightcove.newscientist.com/services/player/bcpid1873822884?bctid=49550935001
U suštini sam htela da pišem o opstanku u ovoj gradskoj džungli, ali eto.. drugi put.
Šta nas sprečava da budemo srećni?
Sreća (ili radost) je subjektivno stanje zadovoljstva životnom situacijom, povezano sa osećajem ispunjenosti i uživanja.
...
Premda ideal sreće sadrži težnju za beskonačnim trajanjem, nasuprot nesreći koja zahteva prolaznost, sreća se u stvarnom životu uglavnom javlja na trenutke, a trajnije kao projekcija u budućnost (u vidu nade) ili u prošlost (podsećanje na drage uspomene). Štaviše, neki psiholozi i filozofi tvrde da »sreće uopšte nema sadašnjosti«, jer je čovek spoznaje tek na ruševinama propale sreće.